JAPANSKA ČAJNA CEREMONIJA - SADO 
Čaj (jap
. cha) je u Japan stigao iz Kine tijekom dinastije Tang (618-907), u vrijeme kada su odnosi dviju zemalja bili na vrhuncu. U početku, čaj je koristilo samo svećenstvo i visoko plemstvo, prvenstveno u medicinske svrhe. U VIII. stoljeću pijenje čaja i navike vezane uz čaj se mijenjaju, pa on prestaje biti tek ljekovitim napitkom, no i kao takav bio je dostupan samo višim staležima. U Japanu se čajna ceremonija prvi puta spominje baš u VIII. stoljeću, a pretpostavlja se da nikad ne bi zaživjela da je čaja bilo u izobilju jer je upravo njegova rijetkost uvjetovala da se ljudi prema njemu odnose s dužnim poštovanjem. Pojavom zen budizma u Japanu, javljaju se nove spoznaje o čaju, a mijenjaju se i neke navike njegovog pripravljanja. Najvažnija novina tog vremena bilo je usitnjavanje čaja u prah koji se miješao s vodom i mutio bambusovom metlicom. Ta dva detalja prepoznatljivi u ceremoniji kakvu i danas poznajemo.
Čaj se u početku uzgajao samo u okolici grada Uji, no povećana potražnja uvjetovala je početkom XII. st. lagano širenje plantaža čaja cijelim Japanom. Povećana proizvodnja omogućila je i lakšu dostupnost čaja stanovništvu, a posebno ga je cijenila novonastala klasa višeg klasnog statusa. Tijekom razdoblja Muromachi (otprilike 1336 – 1573), čajna ceremonija postaje oblik sofisticirane zabave viših staleža, pri čemu su se koristili skupocjeni predmeti mahom uvezeni iz Kine. Kako bi napravio odmak od skupocjenih stranih predmeta, te kako bi naglasio vrednotu samoga napitka, veliki majstor čaja Sen no Rikyū krajem XVI. st. razvio je vlastitu teoriju i filozofiju čaja – wabi-cha . Od lokalnih japanskih majstora naručuje, a nerijetko je i sam izrađivao vlastite predmete, posude i sredstva za rad, koji su se odlikovali jednostavnošću oblika, nenametljivim bojama i prikrivenom elegancijom. Za razliku od dotadašnjeg običaja pripreme čaja u odvojenoj prostoriji, Rikyu priprema čaj pred samim gostima, uključujući ih na taj način u cjelokupan postupak ceremonije. Svojim doprinosom kulturi čaja, postao je središnjim likom povijesti japanske čajne ceremonije, a njegova učenja nastavili su usavršavati njegovi nasljednici. Od njegova tri praunuka potekle su još i danas postojeće najpoznatije škole čajne ceremonije: Urasenke, Omotesenke i Mushakojikisenke.
Čajna se ceremonija tradicionalno održava u posebno prilagođenoj prostoriji koju nazivamo
chashitsu. U njoj nema bespotrebnih ukrasa, izuzev zidnog natpisa i cvjetnog aranžmana, u pravilu jednostavnijim i manje dotjeranim od tipičnog japanskog cvjetnog aranžmana. Domaćin odabirom natpisa određuje temu okupljanja, a sukladno temi, godišnjem dobu, dobu dana i/ili svojem majstorstvu odabire i predmete koje koristi tijekom ceremonije. Kako predmeti nikada ne dolaze u kompletu kao što je uobičajeno u zapadnjačkim kulturama, uvijek ih je potrebno uskladiti i bojom i oblikom. Čajna ceremonija podrazumijeva širok spektar raznih predmeta, no neki od važnijih su posude za čaj (
chaire i
natsume), šalica za čaj (
chawan), grabilica za čaj (
chashaku), bambusova metlica (
chasen), tkanine
chakin i
fukusa za ritualno pročišćavanje predmeta i dr.
Smisao čajne ceremonije duboko je ukorijenjen u zen budizmu. Njena svrha je pročišćenje duha, pa duhovno značenje pripreme čaja nadilazi samo fizičko spravljanje napitka. Unutrašnji mir, gostoljubivost i prisnost među sudionicima najvažnije su karakteristike, a jednostavnost i elegancija postupka služe naglašavanju tih vrlina. Iako ceremoniju odlikuju stroga i detaljna pravila koja se na prvi pogled mogu učiniti krutima i pretjeranima, ona postoje baš iz razloga kako bi se postigla maksimalna učinkovitost i sklad pokreta. Tijekom ceremonije čaja razgovor je sveden na minimum, i u pravilu je vezan uz sam čaj. Domaćin pozdravlja svoje goste, a oni mu odzdravljaju. Gosti mogu udijeliti kompliment ili upitati kakvu pojedinost vezano uz odabir predmeta, zidnog natpisa, cvjetnog aranžmana. No čak i u takvim trenucima postoje unaprijed određena pravila razgovora, gotovo uvijek definirana konkretiziranim izrazima. Sveukupne geste tijekom ceremonije nazivaju se
temae, a propisana su kako za domaćina tako i za goste. Glavni elementi
temae su raspored, pročišćenje te smirenost duha. Pročišćenje duha i uma simbolizirano je ispiranjem šalice za čaj ili brisanjem grabilice i posude za čaj, a smirenost se postiže koncentracijom, prateći postupak ceremonije. Što se gostiju tiče, važno je obratiti pažnju na pijenje spravljenoga čaja. Ponuđena šalica uzima se desnom rukom, i polaže se na lijevi dlan. Prilikom podizanja šalice, domaćinu se upućuje lagani naklon u znak zahvalnosti i poštovanja. Nakon toga, šalicu desnom rukom okrećemo u smjeru kazaljke na satu, kako bi se strana šalice okrenuta gostu okrenula domaćinu – gesta koja predstavlja dijeljenje i poštovanje. Čaj se ispija u tri gutljaja, pri čemu je posljednji gutljaj najduži. Šalica se vraća na način da se dlanom desne ruke šalica ponovno okreće kako bi strana koja je prvotno bila okrenuta gostu ponovno bila okrenuta njemu.
članak preuzet sa web stranice:
http://www.hr.emb-japan.go.jp/hr/culture/sado.htm 
