Anekađātisaṃsāraṃ, sandhāvissaṃ anibbisaṃ,
gahakāraṃ gavesanto, dukkhā đāti punappunaṃ.
Gahakāraka diṭṭhosi, puna gehaṃ na kāhasi!
Sabbā te phāsukā bhaggā, gahakūṭaṃ visaṅkhataṃ.
Visaṅkhāragataṃ ćittaṃ, taṇhānaṃ khayamađđhagā.
Kroz mnoge živote lutah samsārom, tražeći, a ne nalazeći
graditelja tela ovoga. Bolno je zaista preporađanje.
O graditelji, najzad te opazih! Nikad više kuću ovu gratiti nećeš!
Svaki ti oslonac nestade, slomljen je stub nosač,
um oslobođen posta, žeđ ugašena je.
Dhp. 153-4
Ovo su prve reči koje je princ Siddhattha Gotama izgovorio pošto je dostigao probuđenje. Od tada pa nadalje bio je poznat kao Buda. Ovim stihovima saopštio je kako je najzad razumeo koji je pravi razlog patnje unutar kruga preporađanja: žudnja koja nas goni da se u tom krugu uvek iznova rađamo. Tako je kasnije formulisao svoje učenje, četiri plemenite istine i plemeniti osmostruki put, te tako postao osnovač onoga što mi danas nazivamo budizam.
